Dead Island

Na tržištu zabavnog softvera, već dugo vremena se nije pojavila zombi igra koja ima ambicije ozbiljnog projekta, u smislu ozbiljnije priče i zrelijeg pristupa. Izgledalo je da će Dead Island, možda, predstavljati odstupanje, ali se, na kraju, ispostavilo da je ova igra samo još jedna “zombi razbibriga”.

Dead Island je igra koju su mnogi prije izlaska ocjenjivali kao hibrid naslova Dead Rising 2 i Left 4 Dead. Ipak, nakon nekoliko sati provedenih uz ovaj naslov, odmah shvatate da je ovo, zapravo, "sama svoja igra", sa nekim posebnim šmekom i elementima koji je čine nekad izuzetno zabavnom, a nekada toliko frustrirajućom i dosadnom.

Dešavanja su smještena na Papui-Novoj Gvineji, ostrvu koje pripada Okeaniji. Priča se ne izdiže iz standardnih klišea: iznenada rašireni "virus" uzrokuje mutacije ljudi u nemilosrdne zvjeri željne krvi i mesa. Sve je prilično konfuzno i loše objašnjeno. Još od početka ćete se obresti u svoj toj gužvi, bez ikakvih informacija, bez ikakvih nagovještaja uzroka problema. Da zlo bude veće, ni tokom igre i međusekvenci nećete dobiti neke bliže informacije, sem da je neka vrsta virusa mutirala i da morate da pobjegnete sa ostrva sa svojim kolegama koje takođe pokušavaju da prežive.

Dead Island, inače, nudi izbor jednog od četiri ponuđena lika. Apsolutno je svejedno koga ćete izabrati jer nema nikakvih razlika u gameplay-u.

Adut Dead Island-a nije u akciji i krljanju sjekirama i palicama sa zombijima. Iako djeluje kao neka vrsta survival-horor akcije, u pitanju je RPG sa elementima horora i FPS-a (kasnije ćete biti u mogućnosti da koristite i vatreno oružje, a ta činjenica mijenja pristup prema igri). Taj element ovaj naslov izvlači i daje mu nešto što će kako-tako zadržati igrača.



Ponuđene su tri grane za napredovanje, a one se odnose na usavršavanje borbenih, survival i fury sposobnosti. Iako grane imaju mnoštvo opcija, one ne daju ništa konkretno: nemate direktnih talenata za građenje što većeg damage-a, već samo uslovne sposobnosti, tipa, dok ste pijani imate 30% veći damage, zatim povećavanje šanse za critical hit oštrim predmetima i slično.

Levelovanje se, kao što smo navikli kod ostalih igara, odvija sakupljanjem iskustvenih poena putem obavljanja zadataka i ubijanja protivnika. Svakim levelom dobijate po jedan talent poen koji rapoređujete po svom nahođenju. Interesantna stvar je ta, da nije preporučljivo usavršavanje samo jedne grane sposobnosti, već, ako želite lakše igranje, morate sve tri grane paralelno razvijati. Ovo će se nekim igračima svidjeti, nekima neće. S obzirom da se ne leveluje brzo, prije će biti mana nego vrlina u krajnjem slučaju.

Takođe, moguće je popravljati, modifikovati i kreirati oružije. Naime, svaki item koji se koristi za borbu posjeduje granicu izdržljivosti i potencijal da se nadograđuju njegove sposobnosti. Što se kreiranja tiče, to je zaista složen proces, koji zahtjeva pronalaženje nacrta i komponenti, čiji spisak može da bude podugačak. Svaku nadogradnju oružija vršite na bench-evima koji su raspoređeni po svijetu igre uz određenu svotu novca.

Što se tiče gameplay-a, vrlo brzo se mogu evidentirati krupni nedostaci koji kvare doživljaj. Prvo što bi trebali da istaknemo je sama borba, koja je loše odrađena prije svega zbog toga što je igra realizovana iz prvog lica, pa nakon dužeg igranja dolazi do blagih osjećaja mučnine i vrtoglavice.



Dalje, dešava se da prilikom borbe očekujete odbijanje protivnika udarcem, ali to se ne često dešava. Jednostavno, neprijatelj će nastaviti sa svojim planom napada kao da nije pretrpio nikakav damage. To je stvar koja zna da izfrustrira.

Sledeća krupna mana odnosi se na odsustvo random-save opcije koja je zamjenjena staromodnim checkpoint sistemom. Uz ovaj nedostatak, nadovezuje se i druga stupidna komponenta igre, a to je da ne možete zaginuti, već nakon pražnjenja health bara jednostavno se respawn-ujete za 5-6 sekundi, pritom gubeći nešto novca (to je kao neki vid kazne).

Međutim, vrlo je jasno zašto su se momci iz Techland-a odlučili na ovakve poteze - igra je krajnje neizbalansirana i nerealno zamišljena, a pritom se ovim sistemom nadomješćuje nedostatak random save-a. Neozbiljan i krajnje nepažljiv pristup razvijanju igre od strane developera!

Sitnih nelogičnosti i gluposti ima na pretek, a neke su, recimo, upoznatost domorodačkih zaostalih plemena sa modernom tehnologijom i terminima, level scaling koji vam ne dozvoljava bilo kakvu superiornost nad protivnicima, djelimično neposlušne kontrole i nemogućnost biranja odgovora tokom dijaloga, osim odbijanja i prihvatanja quest-ova.



Kada smo kod zadataka, ima ih oko stotinu u igri. Raspoređeni su u tri kategorije: main, side i continuous. Main su, naravno, zadaci vezani za napredovanje kroz priču, side su sporedni zadaci koji isključivo služe za levelovanje, a continuous je neprekidna vrsta zadataka koji se svode na redovnu isporuku određenih predmeta davaocu kvesta i ne donose mnogo experience poena.

Svi quest-ovi svode se mahom na kurirske misije, a to zna ponekad strašno da zamori. Main quest-ovi su raspoređeni u 18 chapter-a, a chapteri u četiri act-a. Igra je poprilično dugačka, i ako budete željeli da odigrate svaki mogući zadatak, trebaće vam najmanje 17-18 sati.

Glavni problem sa igrom je loša realizacija priče i sasvim solidne zamisli razvojnog tima. Tokom igranja, imaćete utisak da su developeri vještački produžavali igru zbog nedostatka ideja. To se najbolje uočava prilikom glavnih kvestova: kada se god odlučite za neki veći poduhvat, to podrazumjeva solidnu dozu sakupljačkih misija u kojima pronalazite neophodne stvari za dalji napredak kroz priču.

Dead Island je bolji u društvu. Ova igra je često poređena sa Left 4 Dead baš zbog mogućnosti igranja u četvoro, u lokalnoj mreži i online. Napredniji zombi protivnici izgledaju kao produkt neuspešnog kastinga za Valve-ovu pucačinu, te imaju neke sličnosti, kada je reč o izgledu i sposobnostima. Takođe, postoje misije gde, na primer, skupljate gorivo da bi krenuli dalje, dok se branite od zombij. Iako ova dva elementa čine da Dead Island liči na Left 4 Dead, coop iskustvo u ovim igrama je sasvim različito.

Naime, Dead Island je RPG sa otvorenim svetom. Igra nema mehanizam da natera igrače da se drže zajedno. Postoje misije za čije je kompletiranje neophodna družina, a da li će ostali igrači doći, to zavisi od njih samih. Igra se trudi da upari igrače koji nisu samo geografski blizu, na ovoj virtuelnoj tropskoj mapi, već i da pronađe one koje čekaju iste misije.

Dakle, sa pravim društvom, coop u Dead Island diže igru na viši nivo uživanja, u odnosu na solo iskustvo.

Takođe, nekad ćete biti prinuđeni da radite side-misije radi trigera za glavnu misiju. Sledeću stvar koju bi valjalo istaći je nedostatak kontinuiteta, frke i survival horor atmosfere koja će vas natjerati da se preznojite. Sa postojećom koncepcijom igraćete igru čisto iz dosade i to isključivo mehanički.

Što se tiče audio-vizuelne podloge, za nju bi se moglo reći da "nit smrdi nit miriše". Igru pokreće peta verzija Chrome engine-a koji smo imali prilike da vidimo u Call of Juarezu: The cartel igri koju takođe potpisuje Techland. Ovom grafičkom "motoru" najbolje leže predjeli džungle i plaža, koje prikazuje sasvim pristojno. S druge strane, čim se nađete na mjestima gdje preovladavaju hodnici, beton, pločnici i kanalizacija, grafika ne izgleda ništa bolje od nekoliko godina starijih naslova, tipa Manhunt 2.

Svijet igre se sastoji iz više zona i veoma je veliki, a naravno, postoje i vozila koja možete da koristite tokom krstarenja gameworld-om. Što se tiče audio podloge, sasvim je u redu, ništa spektakularno, ali se i dalje uklapa u ambijent igre.

Krajnji utisak o Dead Island-u je nešto između "pff i može da prođe". Moglo je još dosta da se radi na ovom naslovu. S početka, igra je interesantna, ali kasnije, usled repetativnosti i nedostatka sadržaja sve postaje blago dosadno.